Na današnji dan poginuo je Kapetan Hajro
Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić Blicko
Danas se navršava 28 godina od pogibije heroja oslobodilačkog rata legendarnog komandanta s Teočaka Hajrudina Mešića, poznatijeg kao Kapetan Hajro.
Poginuo je u proboju koridora od Sapne prema Srebrenici, tačnije na području Nezuka, samo nekoliko kilometara od mjesta gdje se teritorija Sapne trebala spojiti sa Snagovom, odnosno teritorijom koja je bila slobodna sve do Srebrenice.
Najteži trenutak
Za Šemsudina Muminovića, komandanta 246. viteške zvorničke brigade, pogibija Kapetana Hajre, uz operaciju proboja Srebreničana 1995.godine, bila je, kaže, najteži trenutak koji je kao i borac i komandant u ratu doživio.
„Preživljavao sam svaku smrt saboraca, ali Hajrina smrt, ne samo za mene već za cijeli teočansko-zvornički kraj bila je nešto što se teško preživjelo. A morali smo…
Tog 30.oktobra operacija je krenula rano ujutro.
Vojska je već bila uzela kote Resnik, Ćetino Brdo, Tisovu kosu i falilo je koji kilometar da se izađe na Peruniku, Crni Vrh, Snagovo.
Tamo su čekali Naserovi vojnici.
Hajro je u svakoj akciji bio s vojskom, nije mogao mirovati, pa ni ovaj put. Krenuo je da vidi kako radi naš broving. Sa njim su bili Patara njegov vozač, kurir Gega i Fiko Morankić tadašnji načelnik Štaba Zvorničke brigade.
A onda je iz pravca Kitovnica ispaljena jedna granata, za njom druga od koje geler Hajru pogađa u leđa, Fiku teško ranjava u vrat, kurira Gegu baca detonacija, dok je Patara, jednostavno, pao.
Ubrzo, Hajrinom motorolom Patara zove sanitet…
Kad su Hajru dovezli u ratnu bolnicu u Međeđi, dr. Adi Ahmetović mogao je konstatirati samo smrt.
Nakon toga, kao da se svijet srušio.
Vojska se okuplja, neki odlažu puške, svi plaču, nevjerica…
Muminović i danas tvrdi da je tog 30. oktobra probijen koridor prema Snagovu i dalje prema Srebrenici, historija Podrinja, pa i cijele BiH, bila bi drukčija.
Kapetan Hajro je poginuo u 33. godini života.
Njegovi najbliži saradnici, vojnici mahom, bili su njegovih godina ili dosta mlađi, ali ih njegova smrt koju su teško preživjeli, nije vratila s puta odbrane domovine.
Bio nam je učitelj
Hajro je, priča nam Dževad Avdičević Babak, koji ga je naslijedio na čelu Teočanske slavne brigade, jednostavno, bio njihov učitelj čije lekcije se „ne zaboravljaju lako“.
„Dan prije proboja došao sam sa liječenja iz Zagreba. U junu mjesecu sam bio teško ranjen u bitci kod Vitinice u Sapni.
Kapetan se mom povratku zaista obradovao, ali nije htio da mi kaže da sutra idu u proboj koridora prema Srebrenici. Rekao ostalim da mi ne govore jer se bojao, da onako rovit i ja ne krenem s njima.
Tog dana odem u komandu u Herama, bio sam svih poželio, velim hoću da budem sa svojima i tek kad sam došao rekoše mi da su Teočani i Zvorničani na čelu s Hajrom krenuli u proboj.
Šta ću, čekam….
A onda stiže strašna vijest: poginuo Hajro.
Šutim, ne vjerujem, velim, greška.
I niko ne vjeruje. I kad su dovezli njegov tabut u Snježnicu i spuštali ga u mezar, opet, nisam vjerovao.
Bio je to strašan šok od kojeg sam se teško oporavjao, a morao sam – prisjeća se Babak .
Kapetan Hajro je, priča nam Babak, bio rijetko profesionalan vojnik.
Nekoliko mjeseci Teočak je bio u okruženju, ali je on, za razliku od mnogih drugih, svoju suprugu i djecu vodio sa sobom
„Teško je i danas ljudima objasniti kakav je autoritet bio rahmetli Kapetan Hajro.
On je bio vojnik, organizator, nevjerovatan pedagog koji je znao da pronikne u ljudsku dušu.
Mi smo ga jednostavno voljeli. Poštovali smo ga, a i on je nas poštovao.
Bilo je dovoljno samo da kaže „idemo“ i mi smo naprosto letjeli.
Nije tada bilo formacija, naredbi, dekreta viših vojnih nivoa.
On je bio taj koji nas je okupljao, govorio nam šta treba. Bili smo veoma bliski, ustvari bili smo jedna velika porodica. On nas je od početka učio i podučio da i kad njega ne bude da se odbrana domovine mora nastaviti. Ali časno.
Pamte ga svi kao profesionalca koji je izuzetno držao do poštovanja prava zarobljenika. Ne dao Bog da neko od njegovih vojnika nešto loše uradi zarobljeniku, taj se sigurno ne bi dobro proveo.
I danas pamtim svaki njegov pogled, ljutnju kad mu nešto nije pravo, svaku njegovu gestikulaciju koja govori više nego i jedna naredba, predavanje. Takvi se rijetko rađaju“, navodi Babak, koji je nakon smrti Kapetana Hajre ubrzo postavljen na mjesto komandanta Teočanske slavne brigade.
Anegdota s babom
Još uvijek se prepričava događaj s početka septembra 1992. godine, kada su u jednom srpskom selu, nakon probijanja koridora između Sapne i Teočaka, teočanski borci, u jednom srpskom selu zatekli vremešnu babu.
Baba je, onako preplašena, gledala vojnike u nepoznatim uniformama, pitajući ih ko su oni i šta žele.
Kapetan Hajro je prišao babi, pozdravio se sa njom, te joj rekao da se ne treba plašiti „niko ti baba ne smije ništa loše uraditi“.
Baba ga gleda i pita „a koji si ti“, našto joj Kapetan, ležerno , u svom stilu , odgovori „e ja sam ti baba Kapetan Hajro“. Baba, na trenutak zastade, a onda mu priđe rafalno upućujući sočne psovke.
„J*** te malena, ja zbog tebe mjesecima u paprati spavam, ja mislila ti k'o planina“, što je izazvalo opći smijeh prisutnih.
Babu su potom po Hajrinoj naredbi nahranili, „naoružali“ konzervama i ispratili na put prema Ugljeviku.
Kapetan Hajro izuzetno je cjenio rad novinara.
Ekipe zvorničkog i teočanskog PRESS-a imale su čast da zabilježe prve i posljednje Hajrine intervjue i izjave. Njegov prijatelj i čovjek koji ga je od prvog dana njegovog ratnog puta pratio, novinar Hasan Hadžić, bio je među onima koje je posebno poštovao. Jer kod Hajre nije bilo besposlice,dangubljenja a posebno ne hvalisanja, zbog čega mu ni sagovornici takve vrste nisu bili dragi.
Rat je, govorio bi, nema priče, već činite sve da se časno odbranite.
U tome su mu pomagali njegovi Teočani, Sapnjaci, Godušani, Zvorničani… ali i ono malo novinara koji su ga pratili i do čije riječi je izuzetno držao.
Hvala fotoreporteru Ahmetu Bajriću Blicku koji je svojim objektivom ovjekovječio lik Hajre Kapetana.
Tačno je da Kapetan Hajro nije bio rastom „k'o planina“, kako ga je početkom rata zamišljala baba iz Rastošnice, ali hrabrošću, znanjem, vojničkim držanjem, sposobnošću i neprevaziđenim autoritetom, sigurno, bio i ostao neosvojivi planinski vrh.
Neka je rahmet velikom Kapetanu Hajri.
Preuzeto sa portala Politicki.ba